Kad kiša pada u Splitu

ponedjeljak, 28.01.2008.

Objavljeno 31.10.2007. u 22:39.

Ljudi moji, kakvo je ovo šugavo, gnjilo vrime došlo. Otkad smo u nedilju makli vrime jednu uru u nazad, oblaci iznad Splita, nisu se pošteno raščistili. Dosadna kiša svaki dan pada. Evo na primjer sinoć. Pljusak je opalija oko jedanajst uri navečer. Poslin je prestalo i ja san samo molija Boga da sutra ujutro, kad buden iša na faks, ne padne kiša. Normalno da je padala. Ja, ka i uvik, nisan nosija lumbrelu. Ne volin nosit lumbrelu. Ne nosin je već skoro tri godine i to iz više razloga.
Jedan od razloga je vitar. Otkad mi ju je zadnji put bura slomila na sedamnajst dilova, odusta san sa kupovinon nove. Nije to vrime ka u normalnin krajevima lipe naše (koji nisu uz more), pa da kiša pada lipo, okomito. Ne, ovdi kiša pada u svin smjerovima, jer se vitar svako malo minja. Taman ti zapuše u facu i ti držiš kišobran put naprid, tako da ne pokisneš i dok hodaš izgledaš ka vojnik koji se pokušava probit do neprijateljskog položaja. Ne prođu ni tri sekunde i vitar promini smjer. Zapuše ti u leđa, u kičmu. I dok u onoj brzini čovik pribaci lumbrelu na ramena, jugo okrene s istoka. S obziron da nijedan čovik ne može znat sa koje će strane vitar zapuvat (jer nije vidovnjak), kišobran se slomi, raspadne. Takve san i ja sriće. Redovito su mi pucale žice od lumbrele. Interesantno da čoviku, koji ide pet metara isprid mene, nikad nije pukla nijedna. On uvik ima neki novi kišobran, koji bi i najžešći tornado izdrža. Također, on uvik ima neku kurbanjsku sriću, da nikad ne upadne u lokvu. Gleda isprid sebe, u pod, i uvik pazi da ga ne smoču dvi kapi vode. Pazi da ne fleka gaće. S obziron da gleda u pod, nikad ne gleda oće li on sa tin svojin kišobranon ranit koga. Boli ga neka stvar za to, i mogu van reć da, po meni, čovik ima pravo. Zamislite da se on možda smoči, da upadne nogon u lokvu. Nema veze šta je jednoj babi skoro iskopa oko. Jebiga, život je opasan, svak se triba brinit za sebe. Nećemo valjda pazit na takve sitnice ka šta su oči. Kada su nan oči ikad kruva dale.
Moj problen je šta ja nisan takav. Kad iden po gradu sa kišobranon uvik pazin da s njin ne taknen kojeg prolaznika. Ne daj Bože da se to dogodi, jer ako se dogodi, ovi će skočit na mene, izbeštimat će mi sve po spisku, pritit će mi policijon...
Drugi razlog, moga ne nošenja lumbrele, je taj šta bi se, skoro svaki put kad bi je nosija, nakon po ure razvedrilo. I tako bi se znalo dogodit da nosan lumbrelu po gradu, a nebo vedro, vrime sunčano, toplo. Ne volin to. Zapravo gadi mi se vidit čovika sa lumbrelon u ruci dok ostali svit nosi očale za sunce.
Lumbrela mi se gadi. Odavno san sam sebi obeća da je više nikad neću nosit. Nema veze šta san u zadnja dva tjedna četri puta iskisa. Jebe me se šta san se i priladija. Ozdravit ću, a ionako mi ovde živimo na jednon od najsunčanijih mista na svitu, pa tih oblačnih dana i nema toliko.

Inače, sinoć je počela NBA liga. Prošlo je godinu ipo dana otkad san se uživija u košarku. Balun mi je i dalje najdraži sport, daleko izvan konkurencije, ali košarka, odnosno NBA liga, nalazi se na drugon mistu. Otvaranje nove sezone počelo je, po našen vrimenu, u dvi ure ujutro. Normalno da meni vrag nije da mira, da kasnije pogledan snimku prve utakmice. Mora san gledat uživo prijenos. Izdrža san do četri ure i vjerojatno bi izdrža još duže da me nije glava počela bolit. Otiša san leć, i spava san sve skupa tri ure, jer san mora otić na faks. Jedva san probdija to jutro koje je bilo puno dosadnih, uspavljujućih predavanja. I sad, umisto da san popodne odspava koju uru, sa Kovenon san otiša gledat Hajduka na Poljud.
Moran se pohvalit da odavno nisan gleda goru utakmicu. Hajduk je igra protiv Cibalije. Prid tisuću sretnika, odnosno debila koji gube vrime na pizdarije, bijeli su odigrali hrabru utakmicu i uspili su sačuvat bod u Splitu. Cibalia, koju su nekad zvali i "Div iz Vinkovaca", odigrala je poprilično loše. Čak je uspila i prokockat vodstvo od 2:1. Jedino šta je pohvalno za goste je gol za 1:1. Postignut je u 57. minuti kad je Torcida upravo slavila svoj 57. rođendan. Dakako, domaći navijači su taj poklon, neočekivano, dočekali zvižducima i mnogobrojnim beštimjama. Hajdukovi navijači ipak su dobili pravi poklon u obliku najveće Hajdukove internacionalne zvijezde, Marisa Verpakovskisa, koji je izjednačija u 85. minuti. Taj gol šokira je gromoglasne gostujuće navijače (njih sedamnajst), čiji su povici tijekom susreta, odzvanjali Poljudom. Stvarno je nejasno kako je svjetski poznata vinkovačka obrana dopustila ostavit samog Marisa koji je hladnokrvno pogodija u livi kantun vratara gostiju. Zar gosti još nisu svjesni kako Verpakovskisa traže i Real, Juventus, Manchester United, Bochum, Zrinjski, pa čak i Dugopolje.

Ali sad dosta u balunu. Ovakav strašan Hajduk uvik me štufa za bilo kakvo pisanje ili komentiranje.
Poslin utakmice, Koven i ja otišli smo u Veli Varoš, točnije u Park. Tamo smo, zajedno sa Maton i Milanon, ćakulali o balunu i modernon stilu igre koji prakticira Majstor s mora. Nisan dugo sta. Otiša san doma. Evo sad pišen ovaj tekst i čin ga završin iden leć.
Evo, završija san ga.

P.S. Prije dva dana umrla je najveća legenda Hajduka i hrvatskog nogometa. Umra je Frane Matošić, ili kako smo ga mi u Dalmaciji zvali, barba Frane. Smrt ovog čovika, za mene (a virujen i za velik broj drugih ljudi) ne može se usporedit sa smrću Toše. Barba Frane više je učinija za Hajduk, Split i Hrvatsku nego šta bi ovaj učinija za cilu bivšu Jugu da je piva sljedećih pedeset godina.
Drago mi je da je na Poljudu, prije utakmice, bila minuta šutnje. Mušica se nije čula. Međutin, nije mi drago šta je šutnja trajala petnajst sekundi. Koliko se ja razumin u vrime, minuta šutnje traje 60 sekundi, ali jebiga, mi očito za takve stvari, ka šta je smrt velikana, nemamo puno vrimena.

| Komentari (0) | Print | # |

<< Arhiva >>

	siječanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Opis bloga

Linkovi

ponedjeljak, 28.01.2008.

Kad kiša pada u Splitu